Trčala je za njim. Da mu ubaci u stih
dužinu
za koju je otišao.
M: Možeš li sutra da mi napraviš ono što sam te zamolio?
N: Pokušaću....
M: Možeš li bar da dođeš. Biće pitanja......
N: Ne znam. Znaš i sam.
M: Ne znam: pričala si da je lako zameniti dane: da će uvek nekako moći i: biti. Da smo mi:mi.
N: Pričala sam. Dok nisam postala gđa N. Nemoj me podsećati kako je brzo prošlo!
M: Prošlo?
N: Ma ne! Mislim: otkako smo isekli slova i postavili dijalog. Nema pitanja.
M: Nema. Ja sam bio srećan zbog toga.
N: Slova se slažu, ne kažem. Ali smo prestali da pevamo. Dogovor. Uvek tačan. I tihi koraci kroz kuću.
M: gđo N, ti si to želela.
N: Jesam. Ali bih volela da uskočim u onaj deo pred otvaranje vrata. Ponekad. I da mi napišeš: Hajdemo u pesmu
M: Nismo prošli kroz ista vrata? Izgleda da nismo.
N: Hoćeš da kažeš
M: Ja čujem tvoju pesmu.
N: Hoćeš da kažeš
M: Odem povremeno do prvog jutra, promenim vodu u sve tri vaze, skuvam čaj i razgledam: uvek je sunčano. Ti si najlepša.
N: Hoćeš da kažeš
M: Sećam se i dana kada si odabrala slovo: N. Popodne sam počeo da pišem pesmu. Neću je voleti, kao neke, ali je zaslužna. Za mnogo toga.
N: Hoćeš da kažeš
M: Pesmu. Da, pesmu. O tvom možda. O svemu što ne znaš. O radovanju. I kako se živi od toga.
N: Hoćeš da kažeš
M: Neću. Otkopčaj dugme na kragni: mislim da ti treba širi pokret. I malo vremena:
Trčala je i stigla ga. Držao je u ruci mesto za povratak. Trebalo je raditi brzo i precizno. Nikakve reči. Broš od papira: crvena traka: dva slova – mala slova. I pesma: o M.
m:n